IZ IZVORA VIŠE STUDIJA, U CILJU JAVNOG INTERESA IZ OBLASTI JAVNOG INFORMISANJA, INFORMIŠEMO I EDUKUJEMO JAVNOST O INSULINSKOJ REZISTENCIJI KOD ODRASLIH BEZ GOJAZNOSTI

Fenomen “mršave insulinske rezistencije”

Insulinska rezistencija se tradicionalno povezuje sa gojaznošću, ali sve veći broj kliničkih podataka ukazuje na pojavu ovog metaboličkog poremećaja i kod osoba sa normalnim telesnim indeksom (BMI). Ova grupa često ostaje nedijagnostikovana jer klasični vizuelni ili antropometrijski indikatori izostaju, dok se u pozadini razvijaju ozbiljni metabolički rizici.

Metabolički profil bez „vidljivog“ alarma

Kod ovih pacijenata dolazi do:

  • povećane koncentracije insulina u plazmi (hiperinsulinemije),

  • hronično blago povišenih glikemija,

  • povećanih triglicerida i smanjenog HDL holesterola,

  • povremenih epizoda hipoglikemije nakon obroka.

Sve to može da bude propušteno u rutinskim analizama ako se fokus zadrži samo na telesnu težinu.

Mogući uzroci i predispozicije

Iako nije prisutna gojaznost, identifikovani su drugi faktori rizika:

  • Genetska predispozicija (posebno u porodicama sa dijabetesom tipa 2),

  • Sarkopenija (gubitak mišićne mase uz normalnu telesnu težinu),

  • Visceralna gojaznost (masnoća oko organa, ne vidljiva spolja),

  • Hronični stres i povišen kortizol,

  • Nizak nivo fizičke aktivnosti, posebno u sedećem radnom okruženju.

Dijagnostički izazovi

Standardni testovi, poput glikemije na prazan stomak, često ne otkrivaju problem. Zato se preporučuje:

  • OGTT sa merenjem insulina u više tačaka (0, 30, 60, 90, 120 minuta),

  • HOMA-IR indeks,

  • Analiza odnosa struka i visine (WHtR),

  • Merenje visceralne masti i mišićne mase (DEXA, bioimpedansa).

Terapijski pristup

U nedostatku gojaznosti, fokus terapije se menja:

  • Intenzivna fizička aktivnost sa akcentom na snagu i mišićnu masu,

  • Niskoinflamatorna ishrana, sa smanjenjem rafinisanih ugljenih hidrata,

  • Metformin kao opcija kod osoba sa visokim insulinskim indeksom,

  • Psihološka podrška ako je hronični stres prepoznat kao okidač.

Zaključak

Insulinska rezistencija kod osoba bez viška kilograma je nedovoljno prepoznat metabolički sindrom, koji često ostane nelečen do pojave komplikacija. Potrebna je veća edukacija i kod pacijenata i kod lekara — kako bi se prevencija i rana terapija sprovodili na osnovu realnih biohemijskih pokazatelja, a ne samo telesne mase.

Recenzija dr sc Radivoj Mračević